Nagrada Kozarac Antoniji Bogner-Šaban, Eni Katarini Haler i Pauli Ćaćić

Kulturna manifestacija Dani Josipa i Ivana Kozarca svake se godine, u spomen na hrvatske književnike čijim je imenom nazvana, a na poticaj Društva hrvatskih književnika, Slavonske naklade Privlačica, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vinkovaca i Hrvatskih šuma, održava u Vinkovcima. Utemeljena 1995, manifestacija od samih početaka zauzima središnje mjesto u proučavanju i promicanju hrvatske tradicijske kulture i ukupnog kulturnog odnosa prema zavičajnosti, a kako bi svijest o važnosti njegovanja zavičajne kulture bila usađena i u najmlađe njezine činitelje, programski važan dio Dana bila je književno-znanstvena priredba Živi kapitali, gdje književnici posjećuju osnovne škole i s učenicima razgovaraju o svojim djelima.

Antonija Bogner-Šaban laureatkinja je književne nagrade za životno djelo za 2020.  / Izvor HAZU

Ipak, zbog nepovoljne epidemiološke situacije, središnje mjesto ovogodišnjeg, 26. izdanja manifestacije – otvorena polaganjem vijenaca na grobove Josipa i Ivana Kozarca te Miroslava Slavka Mađera 3. prosinca – bila je 4. prosinca održana dodjela književnih nagrada Josipa i Ivana Kozarca za 2020. Povjerenstvo u sastavu: Dubravka Brezak-Stamać, predsjednica, Zlatko Krilić, predsjednik Društva hrvatskih književnika i Ružica Pšihistal s Filozofskog fakulteta u Osijeku, ove je godine, kao rezultat proučavanja i vrednovanja književnih i znanstvenih opusa književnika i znanstvenika usmjerenih prema proučavanju ili isticanju važnosti zavičajnosti nagrade podijelilo u tri kategorije: za životno djelo, knjigu godine i djelo nagrađeno poveljom uspješnosti.

Na prijedlog Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, nagrada za životno djelo dodijeljena je Antoniji Bogner-Šaban, znanstvenoj savjetnici u trajnom zvanju i umirovljenoj djelatnici Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Kako je u obrazloženju istaknula predsjednica povjerenstva, „ljubav prema zavičaju i kazalištu trajno je nastanjena u njezinim znanstvenim knjigama, a vidljiva je i u izboru povijesnih tema koje je desetljećima interesiraju“. Antonija Bogner-Šaban posebno se istaknula istraživačkim radom o Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, njegovim glumcima i redateljima poput Joze Ivakića i Tomislava Tanhofera, teatrološkim studijama važnim za povijest lutkarskog kazališta te književnoteorijskim radovima o piscima i kazalištarcima Osijeka i Vinkovaca, poput onih o manje poznatu književnom radu Ise Velikanovića, Ivana Kozarca, Sergeja Tucića i Josipa Bognera. „Slavonija u hrvatskoj kulturi, poglavito književnosti i kazalištu 19. stoljeća u Antoniji Bogner-Šaban ima zagovornicu i interpreta“, zaključila je Dubravka Brezak-Stamać.

Misija literarne zagovornice regionalnog naslućuje se i u mladoj književnici, studentici Arhitektonskog fakulteta Eni Katarini Haler. Njezin je debitantski roman Nadohvat odlukom povjerenstva proglašen knjigom godine. Priča o partizanskom zločinu počinjenu u rujnu 1943. u mjestu Zrin i tragedija preživjelih Zrinjana ispričana iz pripovjedačke perspektive četrnaestogodišnje djevojke Katarine, autoričine bake, propituje identitet, težinu njegova nastanka i lakoću brisanja, kao i mogućnost zla, neopterećenu ideološkim podjelama, ali oblikovanu životnim okolnostima. „Autorica literarno suvereno koristi moć epske fikcije da onomu što se uistinu dogodilo udahne novi život, vješto kombinirajući klasično realističko pripovijedanje, psihonaraciju, razvijenu deskripciju sa simboličkim žarištima (zemlja) i snažnim poetskim emotivnim urezima“, istaknula je Ružica Pšihistal obrazlažući nagradu, dok je autorica kazala kako je „svaka valorizacija svojevrsni poticaj, ali i poziv na odgovornost da i sljedeći tekst bude barem na jednakoj razini“. Osvrćući se na njezin regionalni značaj, Ena Katarina Haler kazala je da „posebno cijeni manifestaciju koja i danas promovira pisce regije, kakvi su bili Kozarci“. S njezinom se tvrdnjom o važnosti nagrada s regionalnim predznakom složila i Paula Ćaćić, a njezina je druga zbirka poezije Osobni pejzaž nagrađena poveljom uspješnosti. Autorica se njome, a zahvaljujući nepretencioznosti stvaranja, kako je obrazložio Zlatko Krilić, nameće kao jedan od pretendenata da postane poetski glas generacije. „Stječe se dojam da Paula Ćaćić ne piše svoje stihove, ne stvara svoje pjesme, ne gradi ih, komponira, promišlja, dorađuje i prerađuje, već da, kao što je Tin Ujević rekao o nastajanju njegovih pjesama, ona samo diše. Neopterećena poeziji nametnutim okvirima autorica stvara (diše) na način koji ukazuje na njenu osviještenu slobodu, a ta osviještenost je uistinu rijetkost, poglavito kada se radi o tako mladoj osobi“, zapisao je zaključivši da poezija Paule Ćaćić zaslužuje biti čitana, a njezina nova zbirka sa željom iščekivana.

Poezijom je, točnije njoj posvećenim tradicionalnim Jutrom poezije, u subotu 5. prosinca završilo ovogodišnje skraćeno izdanje Dana. Iako se nisu mogli okupiti uživo, pjesnici su posredovanjem digitalne tehnologije još jednom pružili dašak trenutno tako potrebna „čuđenja u svijetu“.